”Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono sto ga probudi ujutru,
nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri
dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a
docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga
sjećanja na Mostar.” ZAPIS O MOSTARU Ivo Andric 1946
Jutro u Mostaru! Svjetlost ulazi kroz spuštene roletne na staroj austrogarskoj zgradi i svojim zrakama miluje mi nježno lice. Kosa zapetljana zapinje mi za dugmad na jastučnici dok se pokušavam ustati iz mekanog kreveta. Jorgan mi je već u toku spavanja pao sa kreveta pa ga samo podigoh i preskočih jutros zatezanje posteljine. Zrake sunca igraju se praveći siluete po zidovima moje malene studentske sobe. Dok čekam vodu da proključa za jutarnju kavu, otvaram balkonska vrata. Ogromna količina svjetlosti ispuni prostoriju a začu se i pjev malenih ptičica. A kava mi ispade jutros baš onakva kakvu volim. Crna, jaka, tek malo zaslađena, a kajmak na vrhu sve sa rupicama u obliku smiješka. Savršen u svojoj nesavršenosti počinje još jedan dan u ovom divnom studentskom gradu!
Ima li išta ljepše nego probuditi se u Mostaru i dok piješ kavu promatrati grad koji se tek budi i ljude koji žure na posao a uživati u činjenici kako se ti ne žuriš i kako možeš još satak provesti u svojoj pidžami?!
No, onda prezauzet mirisanjem cvijeća na balkonu,ispijanjem kave i dopisivanja na facebook-u shvatiš da se onaj satak odužio na još pola sata a onda…trk! Zapinješ za žute zavjese i tek ti se sad učiniše ružnima, oblačiš prve hlače koje ti dođoše pod ruku i onu finu bijelu majicu koju ti je kupila tetka za rođendan, jednom rukom trpaš skriptu u torbu a drugom držiš šolju i pokušavaš otpiti još jedan gutljaj kave. I naravno da se prosula po novoj majici a onda dok jedva nađoh drugu (makar naizgled ispeglanu) majicu istrčavam iz stana povlačeći torbom stolicu koju oborih na pod. Na brzinu uzimam ključeve i izletjeh iz stana, pitajući se iduća dva sata na predavanju jesam li, ili nisam, zaključala ulazna vrata!
Vidite, takav vam je taj Mostar, on zavede čovjeka i natjera ga da se zaljubi u njega toliko da poslije ne zna gdje mu je nos a gdje mu je glava! A kamoli tek bilježnica iz engleskog jezika…
Ovaj grad ima neku ljepotu koja je riječima neopisiva, rukama neopipljiva. On ima nešto što vjekovima ljudi traže. Ima dušu koja leži na dnu korita Neretve, dajući se tako svakom pomalo a nikomu previše! Bivajući tako oduvijek svačiji, ali u potpunosti ničiji. Zato on uspijeva biti i moj i vaš i njihov! On je gordost i poniznost! Snaga i nježnost! Prkos i umiljatost!
Petak je! Torba je spremna i vrijeme je da pođem kući, a Mostar me ispraća kišom. Oh, kako melodramatično! Spakirala sam ja bola’ u onaj desni džep na torbi jednu zraku jutrošnjeg sunca, znam da ti se nikad ne može vjerovati kad su vremenske (ne)prilike u pitanju. Eh, da sam se barem sjetila ukrasti jutros Mostarcima i jednu dozu hakanja i šaku smijeha, pa ih sakriti u džep… ali nema veze sad! Svejedno ti se vraćam u ponedjeljak. Brzo će to, NORMALA!
Ivana Papac
Kolumna/priča Studentski zapis o gradu na Neretvi je osvojila prvo mjesto u natječaju za najbolju priču/kolumnu na temu Život u gradu Mostaru za mjesec april/travanj.