Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti…
I.S.
Suza mi je zaparala dan. Ne brini. Ova je od smijeha. Povlačim još jednom srčani rajfešlus i u konturama kamenja ispod Starog Mosta tražim sigurno mjesto za inspiraciju. Čudno je to kako Most nekada može postati kisik u elementarnom stanju. Da je Galileo umro za svoju ideju,možda bi dan imao barem koji sat više pa bih i ja došla na svoje tražeći milimetar neumoljive sekundarke za ove modrice što ostaju na papiru.
Mostaru, nebeski pulsar mi je zarobio misli i dira onu škrinjicu gdje su tajne unutarnjeg svemira.
U trenutku nepažnje sklupčalo se vrelo Sunce negdje u mojim zjenicama produžujući dan. Polako se vidik stapa s Neretvom između mojih trepavica u popodnevnim satima kada se nebo priljubi uz njivu i pretvori je u zvijezdu.
Kad sam pod Tvojim Starim Mostom najviše razmišljam o onima koji imitiraju boga i polako mi piju krv,ali shvaćam da je mnogo zdravija doza pogleda na Neretvu koji me baci u delirij kao dupla votka od breskve. I tu nema pomoći.
Suludo je objašnjavati i komadati vrijeme kroz koje Ti prolaziš sve ove godine, ali na trenutke zaboravljam da to vrijeme postoji.
Huk Neretve me dirne u pravu žicu i zvijer u meni podivlja,pleše,gradi i udara ritmom nekih neslućenih predjela,sve dok ne ispunim i posljednji red,posljednju točku.
Padnem u ringu dok Sunce ljubi nebo i s divljenjem promatram ono što je nastalo u toj borbi. Ti i ja- tako različiti, a tako slični.
Ali čemu priznanja?
Tko bi nas razumio?!
Drugačiji smo od ostalih i u tome nam je sva krivica. Ako je uopće krivica. Ja, drugačija od drugih ljudi, Ti drugačiji od svih drugih gradova. Naša srca nikad ne slušaju razum. Zato valjda i misle da smo naivni.
Ali kad Neretva protutnja u predvečerje ispod mosta i prospe se po duši, onda popusti svaki šav, ne radi nekvalitetnog konca, nego radi onoga što se nalazi iza zakrpe.
Mostaru, voljela bih te odvesti u maj devedeset treće da vidiš kako sam izletjela iz majčine utrobe bez suza i plača.
Rekoše:”Uistinu posebno dijete!”
“Čuvam tu sliku,” uvijek mi govorila majka,”jer sam mislila da si se rodila mrtva kad ti nisam čula glas.”
Sjećaš se? Tad, kad sam zaplakala 1993. I zauvijek te udahnula u svoja kričava pluća.
Voljela bih te odvesti do svog krevetca koji je kupljen nešto prije nego su srušene naše prve uspomene. I prije nego je sa zida pala ona slika gdje je visio Stari Most na bakrenoj podlozi. Znaš da su ga ukrali cigani, ali ni to Ti ne bi trebalo smetati. Sigurno su pred tom slikom pjevali kako lutaju sami po svijetu, i ponavljali kao mantru da će se opet vratiti u Mostar.
Voljela bih pokazati ti babuške-male ruske lutke koje su jedino što je mama ponijela kad smo otišli. Ali ne zamjeriš Ti. Kako sam rasla i učila prve korake, tako sam svakodnevno otvarala sve babuške- velika, pa manja, pa još manja, pa najmanja. U najmanjoj lutki su bili kamenčići. Djed ih stavio i napravio mi šuškalicu. Sjećam se kako sam pazila da ni jedan kamen ne izgubim. I oprezno ih vraćala u unutrašnjost najmanje babuške. Sad znam i zašto. Jer to si bio Ti, to su bili Tvoji kamenčići. Bio si dio svakog mog dana i svake igre. Prvih naučenih brojeva. I prvog slova M koje su me naučili napisati od tih istih kamenčića. Sjećaš se?
Godine su prošle,pala pokoja suza ,a od uspomena ostala još i poneka slika,čisto da imam dokaz iz prošlosti,dokaz da sam s Tobom postojala i prije ovoga sada. Kad su slike Tebe razrušenog kružile svijetom, mene je uslikao jedan stari aparat i izradio mi onu crno-bijelu sliku koju i danas čuvam. Oboje smo nekad bili mali i svi su nas štipali za obraze jer smo slatki. Danas smo Ti i ja odrasli. Nije baš da nas svi vole jednako kao kad smo bili mali. Daleko smo od tog maja 1993. Ali idalje se volimo- čisto i neobično kao što se vole djeca koja ne poznaju predrasude.
Znaš, rado bih te povela negdje dugo,dugo i zagrlila te svom ljubavlju svoje duše. Ali zar nam nije najljepše na Neretvi. Ona zapljuskuje obale i moje i Tvoje duše, i lijepo nam je. Stvarno jest.
Kad ovo budeš čitao,nemoj me zamišljati kao nijemu i daleku.
Ovi retci-to sam ja.
I već mi je duša spremna za odraslu suzu.
Sad znam zašto me razumiješ i kako me razumiješ.
Dogodila sam se u Tvom svijetu kao meteor koji je pao negdje iznad Veleža i svaki dan se šetam kroz tvoj bistri pogled.
Što sam ti ja?Možeš reći da sam Ništa jer još nije jasno ni istraženo kakva nas sila veže.
Srce možda,ili tako nešto.
Hvala što razumiješ moj neobični govor i hvala što shvaćaš moj prijezir prema ništavilu.
Govorim ti k`o dijete ocu,k`o balavica nekomu koga voli jer se zajedno na obali Neretve mogu smijati divnim stvarima s Tobom.
Samo da znaš,u svakom slučaju te volim(čisto platonski).
Eto.
S ljubavlju,
G.
Gabrijela Primorac
Kolumna/priča Pismo Mostaru je osvojila drugo mjesto u natječaju za najbolju priču/kolumnu na temu Život u gradu Mostaru za mjesec juli/srpanj.