Prije dvije godine započeli smo romantičnu vezu. Zbog tebe sam se odvojila od obitelji. Ti si taj koji mi je proširio vidike, i odvojio me od nekih starih navika. Ponekad si nemilosrdan prema meni. Ponekad me natopiš kišom nasred partizanskog groblja. I ponekad ti oprostim to.

U takvim trenutcima te udahnem punim plućima, dok mi se kapljice kiše slijevaju niz obraze, kao suze, i prepustim se. U takvim trenutcima, natjeraš me na razmišljanje. Odvojio si me od doma, i od toliko prijatelja. Istina, podario si mi neke nove. Ali uza sve što nudiš, ti uzimaš duplo.

Ti si kao Dženanova pjesma “Daleko je”, koju pripiti studenti u a capella verziji pjevaju za “fajrunt” u Pink Pantheru u tri sata ujutro. Osjećaš se kao da si u ekstazi, ali si svjesna kako će ista potrajati samo do kraja pjesme. Ti si moja ekstaza, moja usputna veza, i ona neprežaljena ljubav za koju znaš kako će ti ostati glavna i jedina do kraja života, ali, kako Balaš kaže “jebeš ga, nije nam se dalo”.

Ti ćeš mene za još tri godine baciti natrag u Ljubuški. Tvoja će kiša tjerati neku drugu na razmišljanje. Oni “Bubo, volim te! 2010.” natpisi na SVAKOM MOGUĆEM ZIDU U MOSTARU će živcirati neku drugu djevojku, a ne mene. Jedino materijalno što će mi od tebe ostati je onih 50 majica iz Mepasa, i ako Bog da diploma, koji će me eventualno moći definirati kao solidno odjevenu ženu i psihologinju.

One intimne stvari između tebe i mene će ostati skrivene. Postojat ćeš u meni bez obzira na kojoj strani svijeta završila. Postojat ćeš u onim  zrakama sunca koje prolaze ujutro kroz neke zastore kričave boje i bude me. Bit ćeš negdje u mom podsmijehu kad pijem prvu jutarnju kavu (jer što je u Mostaru jutro bez kave?). Bit ćeš onaj drhtaj u mom glasu kad pjevam I feel good pod tušem. Ta milisekunda nesigurnosti pomiješane sa strahom da mi se cimer vratio ranije u stan, i da čuje moj milozvučni glas, dok se tom pjesmom ohrabljujem pred ispit.  Bit ćeš crveni karmin za samouvjerenost na usmenim ispitima, i kasnije u životu poslovnim sastancima.  Bit ćeš moja ljubav, koliko god se trudila preboljeti te.

Na kraju ti obećavam da se nikad neću odreći tih malih navika koje si me naučio. Smijat ću se dok pijem jutarnju kavu, i pjevati I feel good pod tušem. Nosit ću crveni karmin na usmene, pa makar bilo podne. Ranije ću se buditi, kako bih što bolje upoznala “jutarnjeg tebe”. Kruže priče kako su proljetne zore divne, mora onda da su proljetne zore u Mostaru najdivnije.

 


Ivana Bunoza


Kolumna/priča Komplicirano je je osvojila drugo mjesto u natječaju za najbolju priču/kolumnu na temu Život u gradu Mostaru za  mjesec juni/lipanj.